Danas je Majčin dan.
Razmišljam o ženama koje ne mogu imati djecu, i o onima čija djeca nisu živa. Razmišljam o djeci koja svoje majke nemaju kraj sebe. Razmišljam o djevojčicama i ženama koje su njihove majke jako povrijedile. Danas za njih gotovo i nema mjesta, kao i bilo kojeg drugog dana.
Najviše razmišljam o majkama kojima je ovo prvi Majčin dan, onima s malom djecom.
Prve godine djetetovog života. Prve godine majčinog života. Kad shvatiš da se Majčin dan ove godine odnosi i na tebe. A nisi skroz sigurna da si majka. Odnosno, znaš da si majka, eno, dijete spava u čistoj peleni dok ti skrolaš, ali nekako i ne znaš. Schrödingerova majka. Nekako ti to “majka” još baš i ne ide uz tebe iznutra, ne sasvim.
Za njih danas također baš i nema mjesta.
Kako žena, psihološki, postaje majka? Psiholozi i psihijatri su se tek nedavno zainteresirali za to pitanje. Antropolozi taj proces već desetljećima zovu matrescencija.
Matrescencija, dakle. Kao adolescencija, ali za odrasle žene. Adolescencijom prelazimo iz djeteta u odrasloga. Matrescencijom prelazimo iz ne-majki u majke (teško je naći riječ suprotnu od “majka” – nemajka? djevojka? slobodna žena?). Gradi se čitav novi identitet, kako društveni, tako i intimni. Treba nam vremena da urastemo, dorastemo u taj novi identitet. I to je okej.
O matrescenciji iz psihoterapijske perspektive možete pročitati tekst reproduktivne psihijatrice Alexandre Sacks. Ovaj članak dodiruje brojne načine na koje psihološki proces postajanja majkom niti je jednostavan, niti bezbolan:
Kad se žene nađu izgubljenima negdje između onoga tko su bile prije majčinstva i onoga tko misle da bi trebale biti sada, mnoge se brinu da je s njima nešto užasno pogrešno, a zapravo je ta nelagoda apsolutno uobičajena.
Također je sjajan esej Lucy Jones o njezinom iskustvu matrescencije. Ako volite štivo koji vješto prožimaju osobno i poučno, i koji vam daju osjećaj širine, uživat ćete:
Ipak, moja želja da odgovorim na svaku njezinu potrebu sudara se i nateže s s mojima vlastitima, kako temeljnima (jesti, tuširati se, spavati, raditi i ići na nužnik kad želim), tako i zadovoljstvima (čitati, pisati, vrtlariti, plivati). Osjećam nemir i krivnju što želim druge stvari. Hrvam se s kulturnim uvjetovanjem: što se od mene očekuje, što bih trebala raditi, kakva bih trebala biti kao majka i kao žena.
Na kraju, Adele koja primajući Grammyja negdje oko prve minute govori o matrescenciji (naravno, ne koristeći tu riječ) baš živo, neposredno i hrabro.
