Glavom, srcem i guzicom!

Završila sam edukaciju iz geštalt psihoterapije. Neki bi rekli, napokon.

Započela sam je 2007. godine, netom nakon što sam diplomirala. Nisam se osjećala kao psihologinja. Mislila sam da sam promašila struku (sociologija! medicina! crtanje stripova!). Tek sam počela raditi i bila sam prestravljena.

Prve dvije godine edukacije – u kojima smo učili na vlastitoj koži – provela sam uglavnom ljuta (jer nije bilo jasnih uputa) i uplašena (jer je postajalo očito da upute u životu više baš i neće dolaziti). Prije treće godine, u kojoj smo trebali početi raditi s klijentima, odustala sam. Nisam znala gdje mi je glava, gdje srce, a gdje guzica, pa nisam mogla zamisliti da mogu pomoći drugima.

Iako sam se držala prilično cool, bila sam razočarana u sebe. Odustala sam, jedina u cijeloj grupi. Istovremeno, osjećala sam ogromno olakšanje. Bila sam sigurna da nije vrijeme da nastavim edukaciju. To mi je vrijeme trebalo za nešto drugo. Za to da vidim što želim raditi, pa onda i kako to želim raditi. Za to da iskusim što to znači raditi sa “stvarnim ljudima”, onima preko puta mene, a ne iz knjige. Za to da se između mene i fakulteta nataloži malo života. Tada to nisam znala, ali se u međuvremenu tako pokazalo.

Vratila sam se na treću godinu edukacije 2012. godine. Nova grupa. Novi učitelji. Pomalo i nova ja. Od te odluke o povratku, oko koje su se složile glava, srce i guzica, razmotao mi se čitav jedan novi život. Dosta neočekivan, često uzbudljiv, ponekad zahtjevan. Život koji je ostavljao malo prostora za pisanje završnog rada, ali je zauzvrat nudio puno prilika za učenje. Stoga, tko hoće, neka misli napokon. Ja kažem, baš u pravo vrijeme!


Američka je tradicija da na sveučilišnim promocijama poznate osobe drže govore diplomantima. Nudim animirani ulomak takvog govora američkog pisca Davida Fostera Wallacea (uključite si titlove). Bavi se užasima i iritacijama svakodnevnice (danas bismo rekli, adultingom):

Ali ako zaista naučite kako misliti, kako obraćati pažnju, znat ćete da imate i druge mogućnosti. Moći ćete nagužvanu, pregrijanu, sporu situaciju u trgovini doživjeti ne samo kao punu smisla, nego i kao svetu. Zapaljenu istom silom koja je stvorila zvijezde: ljubavlju, drugarstvom, mističnim jedinstvom u osnovi svih stvari. Sve to mistično ne mora biti istinito. Jedina stvar koja je stvarno istinita jest da vi odlučujete kako ćete to pokušati gledati. Ovo je, tvrdim, sloboda stvarnog obrazovanja.

Zatim, Cheryl Strayed, koja je godinama pisala sjajnu savjetničku kolumnu Dear Sugar (kao Žuži Jelinek, ali nimalo tako), piše pismo samoj sebi, dvadesetak godina mlađoj:

Većina će stvari s vremenom biti u redu, ali neće biti sve. Ponekad ćeš se svojski boriti i izgubiti. Ponekad ćeš se jako čvrsto držati i shvatiti da nema izbora osim puštanja. Prihvaćanje je malena, tiha soba.

Konačno, pjesma Wear Suncreen, koja je zapravo uglazbljeni članak na temu savjeta diplomcima:

Pazite čije savjete prihvaćate, ali budite strpljivi s onima koji ih nude. Savjeti su oblik nostalgije. Njihovo dijeljenje je način da se prošlost upeca iz otpada, prebriše, prelakiraju joj se ružni dijelovi i reciklira se za više nego što vrijedi.

Comments are closed.